Ono što ne govorite naglas.

Dolazim iz potpuno drugog mjesta. Bez vaših diploma, bez vašeg jezika, bez vaših protokola.

Ali radim s istim ljudima s kojima radite vi.

Ponekad dođu k meni prije vas. Ponekad poslije. I ponekad, nakon godina vašeg rada, sjednu preda me i u jednom razgovoru nešto se pomakne. Ni oni ni ja nemamo objašnjenje za to. Ali rezultat je tu. Oni to znaju. Ja to znam. I vi to znate kad vam se vrate drugačiji.

Cijela vaša profesija stoji na premisi da se ljudska patnja može klasificirati, dijagnosticirati i tretirati unutar okvira koji je mjerljiv i ponovljiv. To funkcionira za ono za što funkcionira.

Ali postoji sloj ispod toga koji dijagnoza ne dotiče. Vi to znate.

Znate to iz onih trenutaka koje nikome ne spominjete. Kad ste klijentu rekli nešto što niste planirali. Nešto što je jednostavno došlo. I upravo to je bio zaokret u cijelom procesu. Nešto između vas dvoje, živo i neobjašnjivo.

I onda ste to stavili sa strane jer nemate okvir u koji bi to smjestili. Vaša profesija traži da znate što radite i zašto. A u tom trenutku niste znali.

I to je bilo najbolje što ste ikad napravili u toj sobi.

Ja sam cijelu svoju praksu izgradio oko toga.

Sjednem s čovjekom, uđem u prostor zajedno s njim, i ono što se dogodi dolazi iz nečega što ne mogu artikulirati. Poslije se često ni ne sjećam što sam napravio. Znam samo da je čovjek sjeo na jedan način, a ustao na drugi.

Vaš sustav traži ponovljivost, mjerljivost, kontrolu. Moj traži da pustim ono što se događa. Oboje radimo s istim materijalom. Ljudsko biće koje pati i traži izlaz.

Vi imate strukturu, jezik, okvir koji pruža sigurnost i vama i klijentu. To je vrijedno i to stoji.

Ja imam slobodu da se prepustim onome što se događa bez da to moram uklopiti u dijagnozu. Da nemam plan. Da pustim da me razgovor vodi umjesto da ga ja vodim.

Ono što vidim iz svog kuta je da simptom često nije problem. Simptom je rješenje koje je čovjek pronašao davno, za situaciju u kojoj je to bio jedini izbor koji je imao. Anksioznost koja čuva. Depresija koja štiti. Obrazac koji je nekad bio spas, a danas je kavez.

Dok god radite na simptomu, on se vraća. Ili mutira. Struktura ispod ostaje netaknuta. A ta struktura nije dijagnoza. To je identitet. Način na koji je taj čovjek organizirao sebe kako bi preživio ono što je morao preživjeti.

Kad dirnete u to, dirnete u pitanje tko je on bez toga. Tu se većina pristupa zaustavi.

Moj pristup je drugačiji od vašeg. To je očito. Ali to nije najvažniji dio.

Najvažniji dio je da oboje imamo mjesta na kojima ne znamo. Ja imam svoja. Vi imate svoja.

Ja ne znam objasniti zašto nešto funkcionira. Ono što radim se mijenja svaki put kad sjednem s nekim. Ponoviti istu intervenciju dvaput mi je nemoguće.

Vi imate klijenta s kojim ste radili godinama, po svim pravilima, i čovjek je i dalje zapeo. Imate dijagnozu za koju se pitate je li uopće bila točna ili je samo bila najbliža kutija u koju ste mogli staviti nešto što nema oblik kutije. Imate osjećaj da nešto izlazi iz okvira, ali morate ostati unutar njega jer tako sustav funkcionira.

Svaki sustav ima ograničenja. To vrijedi i za vaš i za moj. I možda bismo umjesto svađe oko toga čiji je pristup ispravan mogli napraviti nešto korisnije - biti iskreni o tome što ne znamo.

Erickson je bio psihijatar. Imao je vaš jezik i vaš okvir. I ipak je radio iz mjesta koje ni danas ne stane uredno u protokol. Pokazao je da podsvijest ne čita priručnike. Da se čovjeku može promijeniti cijeli život u jednom razgovoru, a da ni on ni terapeut ne mogu objasniti kako.

Pol stoljeća kasnije, to mjesto još postoji. Ja radim iz njega. I ono postoji neovisno o tome imate li vi za njega ime.

Sljedeći put kad osjetite onaj trenutak u sobi s klijentom - onaj neplanirani, od kojeg se nešto stvarno pomakne - pustite ga. Ostanite s njim.

Tamo smo oboje.