Pitanje koje gotovo svatko postavi prije prve seanse glasi otprilike ovako: što ako uđem u nešto iz čega ne mogu izaći. Što ako mi netko stavi nešto u glavu. Što ako kažem nešto što ne bih rekao, ili učinim nešto što ne bih učinio.
Iza svih tih varijanti stoji jedna ista briga. Strah od gubitka kontrole.
I to je dobro mjesto za početak, jer upravo taj strah otkriva nešto o čemu rijetko razmišljamo. Ako te plaši pomisao da bi nekakvo stanje uma moglo upravljati tvojim ponašanjem mimo tvoje volje, vrijedi se zapitati koliko toga već sada radiš upravo tako.
Kratak odgovor glasi ovako. Hipnoza nije opasna, jer hipnoza nije ništa drugo nego stanje u kojem već jesi mnogo puta dnevno. Ostaješ svjestan, čuješ sve, pamtiš sve, i ne možeš učiniti ništa što se kosi s onim tko jesi. Duži odgovor otvara pitanje koje gotovo nitko ne postavi. Pravu opasnost ne nosi stanje u koje bi te netko mogao uvesti, nego ono u kojem već dugo živiš.
Što hipnoza zapravo jest
Hipnoza je usredotočena pažnja. Stanje u kojem dio uma koji stalno komentira, procjenjuje i brani na trenutak utihne, pa do izražaja dođe onaj koji ga inače preglasava.
Bio si u njemu mnogo puta. Vožnja poznatom cestom na kojoj se ne sjećaš zadnjih nekoliko kilometara. Film koji te toliko uvuče da zaboraviš gdje sjediš. Trenutak prije sna kad misli krenu same od sebe. Sve su to oblici transa. Nitko te nije uveo u njih. Ušao si sam.
Razlika je samo u tome što u radu netko zna kuda se kreće, pa to stanje postaje korisno umjesto slučajno.
Zato pitanje je li hipnoza stvarna ili je neki trik ima jednostavan odgovor. Stvarna je koliko i to da se izgubiš u mislima dok te netko zove imenom, a ti ga ne čuješ. Moguća je kod gotovo svakoga, jer gotovo svatko ulazi u takvo stanje sam, više puta dnevno. Ono što izgleda kao magija s pozornice samo je to isto stanje, izvedeno naglo i pred publikom.
Odakle dolazi strah
Slika hipnoze koju većina nosi u glavi dolazi s pozornice i iz filmova. Čovjek na stolici, njihalo, „spavaj“, i odjednom kokodače pred publikom. To je zabava. Funkcionira jer su ljudi koji izlaze na pozornicu već spremni igrati, i jer scenski hipnotizer bira upravo takve.
U ozbiljnom radu nema ničega od toga. Ostaješ svjestan cijelo vrijeme. Čuješ sve. Pamtiš sve. Ako ti netko predloži nešto što se kosi s onim tko jesi, jednostavno to ne prihvatiš, isto kao što ne bi prihvatio loš savjet od prijatelja. Volja se ne isključuje. Ona samo prestaje raditi protiv tebe na nekoliko trenutaka.
Prava opasnost je negdje drugdje
Evo gdje se pitanje okreće.
Bojiš se transa u koji bi te netko mogao uvesti. A cijelo vrijeme živiš u jednom koji si sam izgradio i u koji nitko nije morao ulaziti.
Onaj glas koji ti godinama ponavlja da nisi dovoljno dobar. Reakcija koja se uključi prije nego što stigneš pomisliti, svaki put u istoj situaciji, kao da netko pritisne tipku. Uvjerenje da stvari moraju ići određenim redom inače slijedi katastrofa. Sve to radi mimo tvoje svjesne odluke. Sve to oblikuje kako se ponašaš, što biraš, čega se bojiš.
To je trans. Samo ga nitko nije izazvao njihalom. Ponavljao se dovoljno dugo da je postao tvoj zadani način.
Pa da li je hipnoza opasna ili nije?
Vrijedi pitanje malo proširiti. Što je opasnije, sat vremena usredotočene pažnje uz nekoga tko zna što radi, ili godine provedene u obrascu koji vodi tvoj život, a da ga nikad nisi izabrao.
Što se onda zapravo događa u radu
Ne radi se o tome da ti se nešto ubaci u glavu. Radi se o suprotnom. Skida se ono što je već unutra, a tamo nije sjelo tvojom voljom.
Stanje usredotočenosti služi samo tome da se na trenutak utiša onaj dio koji sve brani i objašnjava, pa da se može prići onome ispod. Tamo gdje obrazac živi. I kad ga jednom vidiš jasno, kad shvatiš odakle dolazi i čemu je služio, gubi moć. Ne moraš se boriti protiv njega. Prestane ti trebati.
To je razlog zašto se ljudi nakon dobrog rada ne osjećaju kao da su izgubili kontrolu. Osjećaju da su je vratili.
Komu se onda obratiti
Ako te i dalje muči pitanje sigurnosti, to je zdravo, a ne prepreka. Pitaj tko s tobom radi, kako razmišlja o onome što radi, vodi li te kroz nešto ili samo izvodi tehniku na tebi. Stanje transa nije ono što liječi. Ono samo otvara vrata. Ono što se kroz ta vrata dogodi ovisi o tome sjedi li nasuprot tebi netko tko zna kamo ide.
Hipnoza sama po sebi nije opasna ništa više nego što je opasno utonuti u dobru knjigu.
Pitanje koje se isplati postaviti drukčije je. Koliko dugo već živiš pod nečim u što nikad nisi svjesno pristao.
